Ono što mene lično oduševljava kod ljudi, pored preduzeničkog duha, je dječija razigrana energija. Jedan od timova koje ima i jedno i drugo je firma Media Lab. Milan, Dragan i Nikola su dječaci koji sa svojim timom bacaju frizbi, penju se na Maglić i peku kukuruze na Suturliji, a istovremeno postižu velike poslovne rezultate. Iz godine u godinu njihov tim raste, i sada nakon 4 godine poslovanja tim broji više od 20 ljudi, a među dječacima sada u timu imaju i djevojčice.
Danas razgovaramo sa najvećim od dječaka, Milanom Rodićem koji je direktor firme Media Lab.
Zdravo Milane. Moje prvo pitanje je kako održavate tu energiju ?
Taj pristup nam je jako važan, jedan je od glavnih razloga zašto smo i osnovali firmu. A ono što je čovjeku zaista važno, on uglavnom i postigne. Mada, bude i “tamnih epizoda” – stresova i briga, ali to je valjda u nekoj mjeri i normalno.
Ko je bio Milan Rodić prije Media Lab-a i kako si se odlučio da uploviš u preduzetniče vode?
Prije Media Lab-a kao da sam živio par različitih života, a najduže je trajao život profesionalnog košarkaša. Preduzetnički duh me je u raznim formama pratio još od djetinjstva i bilo je tu različitih pokušaja – npr. u srednjoj školi sam osnovao časopis koji je spektakularno propao, nije dočekao ni drugi broj. Nije tu nikad bilo neke posebne odluke – uvijek sam težio ka nekakvoj samostalnosti, a ne zaposlenju.
“Media Lab se bavi se kompjuterskom grafikom (eng. “computer graphics” ili skraćeno “CG”) pomoću koje kreiraju fotorealistične prikaze arhitekture i proizvoda”
Kako ste se vi kao osnivači firme pronašli i sklopili u jednu funkcionalnu cjelinu?
Pripadali smo istoj generaciji studenata arhitekture. Tako smo se pronašli. Što se sklapanja u funkcionalnu cjelinu tiče, to je bio dug i težak proces, koji pritom nikad i ne može da se završi – nakon što se postigne, tu cjelinu treba i njegovati.
Gledajući vas trojicu sa strane čini mi se da vas prije svega veže drugarstvo. Koliko je teško balansirati u odnosima sa drugarima koji su istovremeno i poslovni partneri?
Ispravka – sada nas je četvorica, prije koju godinu nam se priključio i Jovica uprkos tome što je građevinac. Zezam se Džo, ti znaš da mi tebe volimo…
Nema tu nekog posebnog balansiranja, bitno je imati poštovanje i povjerenje, ali i usaglašene neke važne vrijednosti. Ako to postoji, nebitno je da li smo na basketu ili poslovnom sastanku.
Poslije 4 godine da li se vaša ideja i posao kojim se danas bavite razlikuje od onog na početku?
U odnosu na sami početak baš i ne mnogo, ali smo tokom puta imali dosta skretanja uključujući i neke stranputice, tako da je promjena itekako bilo. Npr. dosta energije smo potrošili razvijajući VR (virtuelnu realnost), ali je ipak bilo prerano da ta tehnologija zaživi u nekom većem obimu. Bili smo previše ispred svog vremena, hahaha… Mada i u tome smo imali desetine realizovanih projekata po inostranstvu što su sigurno bila vrijedna iskustva. Nećemo se mnogo ustručavati da nekad u budućnosti ponovo eksperimentišemo, koristeći sve naučeno od ranije – treba biti proaktivan i hrabar.
Šta je to što je donijelo promjene i kako je to uticalo na tim?
Život je niz promjena, po definiciji valjda… U poslovnom smislu, svaku stabilnost smatram umišljenom i potencijalno opasnom. Promjene su ono čime se bavimo! 🙂
Trenutno tim broji više od 20 ljudi. Kako pronalazite i kako birate nove ljude?
Pronalazimo potencijal – ljude kvalitetnog karaktera. Nakon toga slijedi dugotrajna interna obuka jer nažalost, kod nas nema institucija formalnog ili neformalnog obrazovanja iz kojih možemo dobiti kompetentan kadar. Prinuđeni smo da budemo i škola i poslodavac, a to nam je u početku predstavljalo veliko ograničenje. Sada već imamo značajne kapacitete za obuku, pa nam i to širenje postaje nešto lakše.
Koje su to najvažnije osobine i znanja koja su potrebna za ulazak u vaš tim?
Potrebno je biti pristojan, uporan i odgovoran. Pored ovoga, obzirom da se bavimo 3D vizualizacijom, neophodne su tzv. prostorne sposobnosti (dobro razumijevanje 3D prostora), poželjno i neki nivo estetskog senzibiliteta.
Radite isključivo za inostrano tržište. Kako pronalazite klijente?
Mnogo putujem. Jedan od težih aspekata posla… Prije godinu dana sam u Tokiju u sred dana zaspao na travnjaku, jer sam prethodnih 20 dana radio 16 sati dnevno (tamo je to manje-više normalno, ovdje baš i ne).
Bavite se jako specifičnom nišom, da li postoje potencijalni klijenti u regiji koji bi mogli da imaju potrebe za vrstom usluga koje vi nudite?
Možda, ali nisam baš upućen. Zbog niskog nivoa poslovnosti u regiji, od početka smo snažno fokusirani na inostrano tržište. Platežna (ne)moć je takođe razlog. Naša niša je uska sa aspekta da pružamo “premium” kvalitet, ne toliko kao djelatnost. Mnogo je 3D vizuelizacije svuda oko nas (na bilbordima, reklamama itd.), ali pitanje je kojeg kvaliteta, kao i koliko su klijenti kod nas spremni da plate za visoki kvalitet. Ali opet – nizak nivo poslovnosti je glavni problem, za sve drugo bi se našla rješenja.
S obzirom da radite samo sa strancima, da li postoje neke kulturološke barijere koje su vam otežale put do klijenata?
Apsolutno. Japan je u tom smislu najekstremnije iskustvo. Prije nego što sam ušao u intenzivan odnos sa japanskom kulturom, nisam mogao ni da zamislim kolike prepreke kulturološke razlike mogu da predstavljaju. Ni sam ne znam kako se to na kraju prevazišlo, ali iskustva su zaista neprocjenjiva i primjenjiva na mnogobrojne aspekte posla, ali i života.
Šta je ono na šta si ponosan u svom poslu?
Dugoročni uticaj koji ćemo ostvariti na lokalnu zajednicu. Sa stanovišta znanja i same djelatnosti, razvijamo domen koji kod nas skoro da nije ni postojao, a ima veliki potencijal. Sada je to dosta teško i pionirski, ali za pet do deset godina stvari će izgledati drastično drugačije. Drugo, možda i važnije – donosimo neke principe poslovanja koji kod nas nisu uobičajeni. Ništa od ovoga mi nismo izumili, niti je bilo potrebno. Imam utisak da smo kao kultura nekako autistični – slabo percipiramo šta se u svijetu zbiva, a mnogo bismo mogli i morali da naučimo…
Šta je ono što bi sada uradio drugačije?
Mnogo ranije bih se samostalno postarao za svoje obrazovanje. Pod “obrazovanjem” mislim na lični razvoj kroz kretanje nekim jedinstvenim i autentičnim putem, a ne na pohađanje škola i fakulteta…
U zadnje vrijeme svi pričaju o odlasku iz ove države i svjedoci smo da dosta mladih ljudi odlazi. Kakav je tvoj stav o tome? Vrijedi li ostati?
I ja sam mislio da ću otići. Želio sam da odem u Švajcarsku ili Njemačku. Tokom studija sam dva ljetnja raspusta proveo u Minhenu, radio neke studentske poslove. Odmah potom, kroz Media Lab, realizovao sam desetine projekata u Njemačkoj kao samostalan poslovni subjekat. Upoznao sam tu kulturu sa više strana i sada više nemam želju da odem. Znam da moj tip ličnosti baš i ne bi bio srećan kao dio te kulture i tog sistema. Mislim da ovo važi za veliku većinu ljudi odavde. Trenutno kod nas vlada neka kolektivna histerija oko tog odlaska, vrlo jednostrano se na to gleda. Ne kažem da je nužno pogrešno otići, nego da ipak nedostaje svijesti o svim aspektima odlaska, pogotovo onim negativnim.
Šta bi preporučio mladim ljudima koji žele da uđu u svijet preduzetništva.
Prvo – da vrijedno rade i ne odustaju lako. Drugo – da budu spremni da konstantno uče iz svojih, ali i tuđih iskustava. Ako se ovo dvoje ispuni, zaista ne znam kako uspjeh može da izostane…
Imam još jedno tipično pitanje, na koje očekujem netipičan odgovor. Gdje se vidiš za 5 godina?
Poslovno – na ovom istom putu, ali nadam se negdje dalje… Privatno – u nekoj maloj i čudnoj kući izvan grada. Toliko maloj i čudnoj, da kada bi ta kućica bila odgovor – bila bi baš netipičan odgovor… 🙂
Media Lab je odličan primjer dobrih lidera, koji nesebično svoje znanje i vještine ulažu u razvoj drugih ljudi i na taj način grade dobar tim koji je spreman da zajedno sa njima postiže nove poslovne uspjehe.
Još jednom se zahvaljujemo Milanu što je podjelio sa nama njihova iskustva.
A šta vi mislite, koliko je važno okupiti dobar tim?
Autor:
Božana Ćorda